Invaliditet i depresija

Često puta od svojih iskrenih i pravih prijatelja (takvih je malo) čujem da sam im visoko pozicioniran u očima s obzirom na to da se , po njihovom mišljenju, super nosim sa svojim zdravstvenim stanjem. Želim naglasiti da, nažalost, nije sve baš tako svjetlo i da i ja često budem na rubu depresije. U ovom blogu ću pričati o invaliditetu kao uzroku depresije i dati ću nekoliko savjeta kako se othrvati istoj.

Još od malih nogu teško sam podnosio svoju različitost naspram okoline i nisam sebi mogao objasniti zašto sam, baš ja, kažnjen tako velikim teretom. Teške operacije i mnogi pregledi ostavili su trag na mojoj duši. Odmalena sam se bojao doktora jer sam bio isprepadan  velikom količinom pregleda i terapija koje sam doživio. U osnovnoj školi sam ,jedan dugi period, mrzio samog sebe i svoj život zbog onoga što jesam. U sedmom i osmom razredu osnovne škole osjećao sam se strašno tjeskobno i bol je razdirala moju dušu do te mjere da sam morao piti tablete za smirenje i antidepresive. Ipak, na početku srednje škole neki inat se probudio u meni i osjetio sam da silno želim napredovati kako bih nadomjestio svoj fizički nedostatak. Mnogi zdravi ljudi, također, imaju problema s depresijom, stoga se ne trebamo čuditi kada nam osoba s invaliditetom kaže kako je depresivna, no ipak, vjerujem da i u najmračnijem tunelu postoji jedna svjetla točka, pitanje je koliko se možemo fokusirati na nju. Mnoge osobe s invaliditetom vide isključivo svoje teškoće i zbog toga zapostavljaju svoje vrline.  

 Također, katkad se loše osjećam, ponajviše zbog velike zabrinutosti što će biti sa mojom budućnošću, s obzirom da su invalidi ovdje u takvom položaju u kakvom jesu, ali kao svoj ispušni ventil izabrao sam blogove i hip-hop, te sam odlučio inspirirati ljude putem toga.  Znam da to, možda, ponekad nije najučinkovitije rješenje, te da bi ste se sigurno htjeli jače oduprijeti problemima, vjerujte i ja bih to volio! Kada osjetim da je tuga prevelikog intenziteta i da ništa drugo ne pomaže zavučem se negdje gdje me nitko ne vidi i isplačem se, i to je dobar lijek. Plakanje za mene nije sramota jer njime izbacujemo negativne emocije prevelikog intenziteta koje more naš um.  Na ovom svijetu ne postoji čovjek koji je uvijek veseo i kojemu uvijek sve ide od ruke. Mišljenja sam da je moj invaliditet u isto vrijeme i veliki križ, ali i veliki blagoslov jer da nije bilo njega sigurno danas ne bi imao ovoliko iskustva i ne bi znao koliko je život surov. Kada vas idući put ulovi depresija zbog vašeg stanja sjetite se da vas ono ne definira kao osobu i da, unatoč svemu, možete biti bolja osoba od nekoga bez invaliditeta.