Moje djetinjstvo

Od sada je i službeno-imam 18 godina i nisam više dijete nego odrastao čovjek.

Rođen sam 5. 11. 2000. godine oko pola 9 ujutro. Jedva sam preživio porod, doktori su me morali oživljavati i jedva su me spasili, a i tada mi nisu davali baš sjajne prognoze. Rekli su da neću moći hodati, sjediti, a ni puzati. Prva tri i pol tjedna života sam proveo u inkubatoru i bilo je čudo da sam se uopće izvukao! Prve tri godine života se uopće ne sjećam, ali prema priči zaključujem da sam bio jako nemirna i plačljiva beba. U siječnju 2003. Hrvatska je postala prvak svijeta u rukometu i to mi je bio prvi kontakt sa nekim sportskim dešavanjem. Gromoglasno sam navijao i vikao uz televizor bodreći naše do svjetskog zlata.  

U travnju 2003. sam pogledao meč Cro copa protiv Sappa i od tada, pa sve do danas obožavam Mirka, ali i borilačke sportove općenito. Na dan kada bi se Mirko borio razmišljao bih samo o tome, a kada bi borba krenula skoro da ne bih disao od uzbuđenja. On je obilježio čitavo moje djetinjstvo, a posebno predškolsko doba.  Kada bih se igrao igračkama organizirao bih njihove MMA mečeve i turnire između njih!  Uvijek se po nečemu moglo primijetiti da sam drugačiji od većine svojih vršnjaka. Nikad me nisu zanimale stvari koje su zanimale većinu mojih vršnjaka.  U predškolskom dobu proživio sam svoje prve tri operacije, dvaput sam operirao noge i jednom oči. To je bilo vrlo bolno iskustvo, ali ono mi je davalo uvid u neke spektre života koje moji vršnjaci nisu ni sanjali. Često sam plakao nakon tih operacija, ali one su bile samo jedan sat te surove i grube životne škole koju sam  pohađao.  Prolazio sam kroz razne faze u svom djetinjstvu i ponekad je bilo doista teško, no ipak sam uz pomoć svojih roditelja sve prebrodio. Period osnovne škole je za mene bio apsolutno bezvezan! Nisam se baš uklapao u društvo i dosta sam se tražio, a mnogi vršnjaci su na mene gledali kao na čudaka. Ne mislim da je to ispalo tako zbog kolica, već zbog nekog razilaženja u stavovima između njih i mene zato jer sam se ja morao suočiti sa nekim puno ozbiljnijim stvarima nego oni! Sa 11-12 godina potpuno sam se promijenio otkrivši Novi primitivizam! Ta razina originalnosti Đure, Neleta, Zije i društva me je potaknula da krenem istraživati sebe i pokrenem nešto autentično svoje!  Na početku puberteta sam otkrio „Blackout project“ i počeo sam se baviti old school rapom, a usporedno s tim sam pisao svoja satirična dijela.  U osnovnoj školi  sam upoznao svoju drugu veliku strast-LIVERPOOL! Taj nogometni klub odiše nekom inspirativnošću koja se jednostavno ne može opisati-to ili imaš ili nemaš! Kada mitski Anfield zapjeva You'll never walk alone ostaje vam samo da pojačate do kraja opustite se i uživate! Otkada je osnovna završila dosta sam se oslobodio, ali i dalje imam problema s nekolicinom ljudi. Klinci vas u srednjoj  vrednuju po tome koliko možete popiti ili gdje izlazite i ukoliko izlazite u drugi klub oni vas smatraju neprijateljima i žele se sukobiti s vama! Mnogo nebitnih stvari je srednjoškolcima jako bitno, pogotovo danas kad djeca sporije sazrijevaju zbog Instagrama, facebooka i ostalih gluposti. Bezobzira na sve nisam dao na sebe bilo kada kad bih ušao u sukobe sa svojom generacijom.  U prvom razredu sam se dosta nadogradio radeći na nekim dosta zanimljivim projektima, a onda sam u drugom razredu pokrenuo blog i izbacio svoju prvu pjesmu. U lipnju ove godine otišao sam na svoju 9 .i 10. Operaciju koje su bile najteže i najzahtjevnije , ali taj sam ispit uspješno prošao. Doduše uz dosta muke, ali sam ga ipak prošao. Moje djetinjstvo nije bilo idealno, ali svejedno sam iz njega izvukao mnoge poruke. Ne opterećujem se time bi li nešto mijenjao zato što je sad sve ionako prošlo. Žao mi je zbog nekih stvari, ali tako je kako je i tu se ne vrijedi živcirati. Krećem u nove bitke nadajući se kako ću i dalje napredovati  i upotrebljavati vrijednosti naučene u djetinjstvu.