Moj dido

Svoje prve godine života proveo sam u najistočnijem dijelu grada Osijeka koji ironično nosi ime jedne druge strane svijeta-riječ je, naravno, o Jugu II. Sama pomisao na tu četvrt vrati me u djetinjstvo i u neke toplije, bezbrižnije i veselije dane.  Jug II je specifičan  po jednom dijelu u kojem se nalaze uličice sa malim brojem kuća. Na kraju jedne takve uličice živjeli su moja baka Marta i moj djed ili, kako mi Šokci kažemo, dido Jozo. Moj dido nas je nažalost napustio na današnji dan prije pet godina sa nepunih 70 na leđima! Bio je izuzetno osebujna i karizmatična osoba puna veselja, humora i ljubavi prema ljudima! Gotovo sam 100% siguran kako u ovaj tekst neće stati sve moje impresije vezane  uz njega jer kada bih pisao o svim osjećajima vezanim prema mom didi mogao bih napisati barem dvije do tri knjige, U sjećanju su mi najviše ostala nedjeljna prijepodneva koja sam provodio s njim!

Pamtim to kao da je bilo danas! Baka i ja bi se vraćali iz crkve u kasno prijepodne, te bi ona išla pristaviti ručak, a ja bih za to vrijeme  bio u dnevnoj sa mojim didom. Na televizoru bi obično išla neka tamburaška emisija sa Slavonske, Vinkovačke ili Osječke televizije, dido bi se izvalio u fotelju i krenuo pričati sa mnom. Obično mi je pričao o svojim putovanjima iz mladosti kojih je bilo jako puno. Također, nerijetko je pričao o svojoj nogometnoj karijeri (Igrao je za Hajduk Široko Polje i Dinamo Tomašance). Kada je bila jako mala moja teta je jedanput izjavila: „Često gledam Dinamo i Hajduk na televiziji, ali mi nije jasno zašto nikad ne vidim svog tatu.“ Moj dido i ja smo za lijepih poslijepodneva šetali zajedno i uvijek bi se zaustavljali kraj dućana kako bi  mi moj dido kupio neki slatkiš. Igrali smo šah zajedno, a nerijetko smo i kartali, pogotovo sedmice i belu. Dok sam bio jako mali znali smo se ,iz šale, boksati! Bio je veliki ljubitelj sporta, pogotovo nogometa i boksa! Navijao je za Hajduk i bio je definitivno njegov najveći ljubitelj kojeg sam znao. Često je pazio na moju sestričnu Tenu i mene i učio nas je lijepim stvarima na duhovit način. Znali smo se i posvađati, ali baka bi nas brzo pomirila!  Otkako njega nema vidi se da je sve u našoj obitelji nekako manje veselo i smiješno! Kada se okupljamo nekako to više nije isto kao i prije! Ne želim pisati o emocijama nakon njegove smrti jer je to za mene previše bolno i zaista nemam snage otvarati to poglavlje mog života! Žao mi je što nije doživio moje sazrijevanje kako bi vidio u kakvog sam mladića narastao! Vjerujem da bi bio ponosan. Ovo je do sada najemotivniji blog i vjerujte mi kako nakon svakih par riječi moram suspregnuti suze da mi ne počnu kliziti niz obraze. Dragi dido, gdje god da si želio bih da znaš kako te svi još uvijek neizmjerno volimo! Nadam se kako ćemo se jednog dana svi ponovo vidjeti!