Vojin Perić: Osobe s invaliditetom moraju biti društveno aktivne i ne smiju dozvoliti da ih drugi isključuju iz društva! (INTERVJU)

Pošto na svom blogu dosta pišem o osobama s invaliditetom i općenito životu s invaliditetom htio sam vam priuštiti intervju sa nekom zaista zanimljivom osobom s invaliditetom.  Kontaktirao sam ravnatelja kazališta slijepih i slabovidnih  Novi život Vojina Perića koji je odlučio izdvojiti svoje vrijeme i odgovoriti mi na par pitanja. Otkrio nam je kako je proveo mladost sa invaliditetom, što je za njega umjetnost i kako je bilo snimati Mjenjačnicu sa Knjazom i Edom Maajkom!

1.       Vojine, prije svega, hvala Vam što ste pristali na ovaj intervju za moj site. Možete li nam se ukratko predstaviti? (Kada i gdje ste rođeni, što ste po zanimanju,  gdje trenutno živite i čime se bavite).

ODGOVOR:

Rođen sam u Sarajevu, 02.12. 1959. U svom rodnom gradu završio sam osnovnu školu, a srednju birotehničku, smjer telefonije u Zagrebu, 1980. Radim u Kazalištu slijepih i slabovidnih Novi život, na mjestu ravnatelja i profesionalno se bavim glumom, što će reći da sam član Društva dramskih umjetnika Hrvatske. Pored svojeg posla, bavim se pisanjem i art-aktivizmom.

2.       Za naše čitatelje koji možda ne znaju, izgubili ste vid sa 11 godina jer ste doživjeli ozljedu tijekom jedne ,naizgled bezopasne, dječje nogometne utakmice. Koliko Vam je trebalo da se oporavite od prvobitnog šoka kada ste shvatili da ste izgubili vid? Jeste li se ikad tijekom svojih tinejdžerskih dana osjetili manje vrijednim zbog svojih teškoća?

ODGOVOR:

Kad ti se tako nešto dogodi u djetinjstvu, zapravo nisi svjestan oporavka, odnosno njegova trajanja. Uvučeš se u neko svoje malo Ja i gmižeš po životu, bojeći se svakog šuma, dodira, okusa. No, sve to prođe, dođe mladost, prve druge i ostale ljubavi i čovjek se zaleti u život kao u osvježavajuću morsku vodu, no što je stariji, postaje sve svjesniji koliko je toga propustio i koliko toga svakim danom propušta. Pogledi na grad koji voliš, golišave curice za ljetnih dana, umjetnine po muzejima, sve ti to ostaje nedohvatljivo i to ti ne može nadomjestiti nikakva audio-deskripcija ili nešto slično. No, odlučio sam ići dalje širom zatvorenih očiju!

3.       Kada izađemo iz školskih klupa prirodno je da kao mladi ljudi počnemo kovati planove za svoju budućnost. Jeste li se ikad osjećali uplašeno kada ste kao mladić razmišljali o svojoj budućnosti, pronalasku posla ili zasnivanju obitelji? Kako ste se borili protiv takvih strahova?

ODGOVOR:

A što mi je preostalo? Otvarao sam poglavlje po poglavlje života, nikamo ne žureći… bavio se stvarima koje su me zanimale, dočekivao i ispraćao djevojke kao i svatko drugi, patio i veselio se. Da, često sam bio stvar, onako, običan predmet, jer je netko skužio da ne vidim i odmah me obespolio, odnosno isključio iz relacije muško-ženskog principa. Teško je biti stvar, odnosno osjetiti da te netko zbog sljepoće smatra predmetom, ali kad to jednom doživiš, nađeš odgovor i za to i sa smiješkom ideš dalje.

Uvijek sam stvari radio polako, pa su se valjda tako i posložile… sretan sam i zadovoljan sa svojom obitelji!

4.       Kada ostanu bez vida u određenim momentima  gotovo svi ljudi se osjećaju dezorijentirano. Koliko Vam je trebalo da se priviknete na hodanje pomoću štapa ili psa vodiča i unaprijedite sva druga čula potrebna za orijentaciju?

ODGOVOR:

Čovjek je dezorijentiran čim se nađe u nekoj novoj situaciji koja nema doticaja sa onim što je do tada proživljavao. Trebalo mi je puno vremena, odnosno obogaćivao sam svoje svakodnevlje postupno, nakon škole, po koji izlazak sa društvom, čitanje knjiga, usavršavanje, a onda, sve više aktivnosti i skoro pa zaborav da ne vidim.

5.       80-ih ste upisali studij povijesti i komparativne književnosti na filozofskom fakultetu! Kakve su Vam uspomene iz studenskih dana? Koliko Vas je promijenilo i kao čovjeka  obogatilo razdoblje fakulteta?

ODGOVOR:

Nakon srednje škole sam se morao zaposliti, jer moji nisu bili imućni, a da bi njihov sin mogao nesmetano studirati u Zagrebu, u kojemu sam htio ostati pod svaku cijenu. Dakle, posao, pa onda upis na fakultet, pa rad u kazalištu. U moje prenatrpano vrijeme su ušetale neke djevojke i vrlo upečatljivo mi pokazale da ima i važnijih stvari od svih koje sam do tada upražnjavao, pa faks pada na začelje mojih interesa. Povijest nekako nisam volio i upisao sam je po inerciji, no komparativnu književnost sam dogurao skoro do kraja i taj studij me i obogatio i oduševio. Danas pišem sa lakoćom, a zrcalo mojeg poimanja književnosti objavio sam 1990. Kao zbirku pjesama Kako miriše nebo. U svakom slučaju, bilo je to razdoblje umjetnosti i ljubavi, a ja sam sretan jer je oboje ostalo duboko u meni.

6.       1980-ih počeli ste sa djelovanjem u kazalištu slijepih i slabovidnih „Novi život“, još i dandanas ste dio njegovog kolektiva. Valja naglasiti kako je to najstarije kazalište slijepih u svijetu! Što Vam predstavlja Vaš kazališni angažman? Kakvu ulogu u vašem životu zauzima umjetnost i što je ona za Vas?

ODGOVOR:

U kazalištu sam počeo raditi 1980. U predstavi Branka Ćopića, Vuk Bubalo, a danas vodim kazalište i smatram ga svojom drugom obitelji. Ja sam riba, a umjetnost je bistra i jedina voda. To je otprilike sukus onoga što osjećam prema kazalištu i umjetnosti općenito.

7.       Osobe s invaliditetom često su stigmatizirane u društvu, no u intervjuu za Al Jazeeru rekli ste kako ne tražite isključivog i jedinog krivca za takvo stanje. Što se treba promijeniti u mentalitetu ljudi na Balkanu kako ta stigma više ne bi bila toliko velika?

ODGOVOR:

Na Balkanu je lako steći stigmu… malo ste drukčiji – na svoju ruku i eto! No naša stigma je na postolju sažaljenja i podcjenjivanja, a to je toliko ukorijenjeno na ovim prostorima da će nam trebati godine i godine da se vide promjene. Moramo biti strpljivi i dio društva. Ne smijemo im dopustiti da nas isključe, odnosno pasiviziraju naše sudjelovanje. Mi moramo aktivno participirati u svim oblastima, nametnuti se, odnosno afirmirati svoje kompetencije. U ovim našim dugotrajnim procesima, vrlo su važni mediji, jer oni mnogima kreiraju stvarnost, odnosno formiraju mišljenje. Ako mediji u 21. Stoljeću pokazuju kako slijepa osoba prelazi cestu, onda nam čine medvjeđu uslugu i stavljaju nas na rub života. Mediji moraju biti otvoreni za OSI, odnosno dopustiti im sudjelovanje u svim programima, a ne uporno gurati emisije o ili za osobe sa invaliditetom.

Ipak, mislim da se stvari mijenjaju, da se vide pomaci i da je percepcija osoba sa invaliditetom nešto bolja nego, recimo prije 20 godina. Moramo više govoriti o stvarima koje ne možemo, o onim problemima koje skrivamo, a bitni su za naš zdrav život.

8.       Prije desetak godina ljudi su Vas mogli upoznati kroz show Roberta Knjaza „Mjenjačnica“ gdje ste nastupili zajedno s Edom Maajkom. Kakav je osjećaj bio upoznati Knjaza i Edu? Jeste li još u kontaktu s njima?

ODGOVOR:

Priroda mojeg posla vodi me u krugove poznatih osoba, tako da me ovo poznanstvo nije posebno impresioniralo. I Edo i Knjaz su sjajni momci… ludo smo se zabavljali tih nekoliko dana snimanja, ali ako bih ovdje nabrojao ljude koje sam kasnije susretao i družio se s njima, ispalo bi da sam neskroman, a to ne želim. Sebe smatram običnim, a malo boljima i važnijima smatram sve oko sebe.

9.       Znam da jako volite čitati. Jesu li vam draže audio knjige ili knjige na opip? Što ste zadnje dobro pročitali?

ODGOVOR:

Ako se radi o lakšoj literaturi, onda je mogu poslušati, ali sve što mi je važno, sve što ostavlja pečat u opusu pročitanoga, volim pipkati, odnosno čitati na brajici.

Dvije knjige, jednog autora su me posebno oduševile, pa ih preporučam svima koji istinski ZNAJU čitati. Radi se o Irvin David Yalomu i knjigama, Kad je Niche plakao, odnosno, Liječenje Shopenauerom.

10.   Kada Vam ljudi priđu na ulici često iz najbolje namjere reagiraju nespretno i nenamjerno izjave nešto neprimjereno na račun Vaših teškoća. Je li Vam u sjećanju ostala neka takva izjava?

ODGOVOR:

Naravno da jest! Naši životi su puni anegdota, no kod nekih od nas to su tek anegdote, a kod nekih predgovor za traume. Da sam tragično shvatio par guranja u krivi tramvaj, tko zna kako bi se sad osjećao, no samo sam se nasmijao i potražio pravi tramvaj.

11.   Što bi ste poželjeli ljudima u novoj 2019. godini?

ODGOVOR:

Da se vole! Da koriste zagrljaj kao oružje, oruđe i rješenje. Da budu zdravi i zaljubljeni… i… da! Da nikad ne odrastu.

12.   Vojine, hvala Vam i puno sreće u daljnjem radu!

           

Ukoliko vam se svidio ovaj tekst lajkajte moju FB stranicu Artistic soul!