Artistic soul

21. stoljeće trenutno je u punom jeku i s obzirom na tempo života kojim živimo i na sve obveze koje na spopadaju većina ljudi veoma je nezadovoljna svojim položajem u društvu, stanjem duha i kvalitetom života kojeg živi. Najjači su mi oni motivacijski govornici i gurui koji stalno govore kako trebamo biti pozitivni! Halo, genije, ja ZNAM da trebam biti pozitivan, ali trebali bi davati neke konkretnije savjete kako biti pozitivan, a ne samo prokomentirati: Ćiri bu-ćiri ba, budi pozitivan! To može svaka budala! Ja ,osobno, već dug period imam problema s depresijom, iako ona nije konstantna. Od jeseni 2014. pijem različite antidepresive i iako se svako malo skinem s njih, gotovo svaki veći stres me natjera da opet posegnem za njima. Do sada sam pio Helex, Xanax, Fevarin, Zoloft, pa sam se vratio na Xanax i onda opet na Zoloft.   Najviše bih volio kada ne bih morao konzumirati nikakve medikamente, no jebi ga, iako ih mrzim iz dna duše nekad se i njih mora istrpjet! Ipak, antidepres

Kada je u pitanju moj politički stav najčešće se priklanjam socioliberalima i antiimperijalistima, no mogu podnijeti i ispoštovati    bilo kakve političke stavove osim jednog, a to je-radikalizam. Sad ne pričam o ljevičarskom ili desničarskom radikalizmu, već o bilo kakvom obliku radikalizma.   Osobe koje slave Hitlera su za mene potpuno iste kao one koje slave Staljina. Ne zaboravimo kako su ta dva idiota surađivali do 1941. podijelivši Poljsku 1939., a onda netko pokušava reći kako njih dvojica nisu bili jednaki. Bilo kakav radikalizam je jednako bolestan i opasan. Dobar dio katoličke Crkve   ima odbojan stav prema osobama s downovim sindromom, tu ne pričam samo o onom svećeniku koji je odbio pričestiti dijete sa downovim sindromom, već i o nekim svećenicima koji su izjavili kako se takve osobe ne bi smjele vjenčati jer „nisu zdrave i ne mogu imati zdravo potomstvo, već samo šire svoju bolest!“ Čuo sam i razmišljanja ljudi prema kojima se mi, osobe u kolicima, ne bi trebali vjenč

Prije   dosta dugo vremena pročitao sam indijansku priču o dva vuka (u nekim verzijama priče afričkih plemena se spominju i dva psa). Jedan vuk je bijeli i predstavlja sve dobro u čovjeku-humanost, zrelost, bistrost, čast itd., a drugi vuk je crne boje i predstavlja sve najgore u čovjeku-pohlepu, mržnju, strah, grijeh, krvoločnost, bijes itd. Ovi vukovi vode beskrajnu borbu u našim umovima i dušama. Obožavam ovu priču i često je se sjetim jer se ona odnosi na svakoga i svatko se može poistovjetiti s njom jer ne postoji osoba koja je 100% dobra ili 100% loša, već svatko ima dobru i zlu stranu. Samo je pitanje kojeg vuka će čovjek više hraniti, crnog ili bijelog. Onaj vuk kojeg više nahranimo na kraju će pobijediti.   Naravno, svatko treba hraniti prvenstveno bijelog vuka jer on predstavlja sve dobro po čovjeka, no bilo bi nerealno očekivati da ubijemo crnog vuka u potpunosti jer i jedan i drugi imaju svoju ulogu u nama. Naravno, to ne znači da trebamo biti zli u životu, ali ako nas