Artistic soul

Za većinu ljudi škola je najljepše razdoblje života, zbog bezbrižnosti koju su tada osjetili, te se nisu morali brinuti o ozbiljnim stvarima. U školskim danima psiha čovjeka se formira i tada je na njega najlakše utjecati, a škole to jako dobro znaju. Živimo u sistemu gdje se nema vremena posvetiti djetetu individualno kako bi otkrili njegove talente, već je svako dijete prisiljeno učiti iste stvari što je užasno kontraproduktivno jer nismo svi isti. Škole u kontekstu ovog sistema veoma zatiru individualizam kod djece i time nam već tada dok smo mali poručuju da individualac sa svojom idejom rijetko kad nailazi na razumijevanje većine. U školama na Balkanu sve se dosta toga radi   robotski (moraš nabubat nešto bezobzira jesu li ti definicije toga ustvari jasne) to je još jedna velika greška jer ukoliko nismo dovoljno ispraksirani već samo nafilovani definicijama kada izađemo iz škole većinu toga možete objesiti mačku o rep. Praksa je majka uspjeha, ali ljudi   Ponekad mi se čini ka

Jučer sam, napokon, nakon 15 dana provedenih u zagrebačkoj bolnici Arithera, stigao kući. Uoči operacije bio sam jako nervozan jer sam znao da me čeka put u nepoznato i da neće biti lako. Prva dva dana nakon operacije proveo sam na intenzivnom odjelu, imao sam strašne bolove i mislio sam kako ću poludjeti, nisam se mogao niti samostalno okretati već sam stalno morao tražiti pomoć sestara. Triježnjenje od anestezije je bilo vrlo teško, bilo mi je mučno i povraćao sam dva puta. Molio sam Boga da se što prije vratim u sobu jer sam tamo ipak bio nekako opušteniji zbog ljepše atmosfere. Kada sam se, treći dan, vratio u sobu konačno sam se malo psihički oporavio i napokon sam normalno mogao jesti, iako je i dalje bilo jako teško. Često sam razmišljao: Što je meni ovo trebalo? Zašto smo se odlučili na ovo? i slične stvari, ali ipak više nije bilo povratka. Jako me je boljelo, no sva sreća pa sam uz sebe imao prvoklasni tim liječnika, tehničara i sestara i svima im se od srca zahvaljujem n

Ukoliko niste, molim vas da pročitate  prvi dio ove priče kako bi dobili potpunu i jasnu sliku u cijelosti. Prvih dana veze ti ne možeš bez nje, ako ju na trenutak izgubiš iz vida misliš da ćeš momentalno umrijet i da ti nema spasa. Očaran si njom ko ljevičari Titom, a desničari Tuđmanom, gdje god da pogledaš vidiš njen lik i nešto te neprestano asocira na nju.    To traje jedno tri dana dok prvi put kao cura i dečko ne odete na kavu. Tad skontaš da te je zvala na kavu samo kako bi ti istovarila svoje probleme. Polu zainteresirano klimaš glavom i govoriš: „Da, da naravno“, a u sebi misliš: Pa ženska glavo ti nisi normalna, laprdaš gore besmislice nego Bernardić u Saboru. Tvoji odgovori su „Da da naravno“ sve dok ne pita „Želiš li me prevariti?“ (tu zamalo odgovoriš sa „Da“, al se u zadnji čas nekako pribereš i odgovoriš „ne). Ako ona slučajno nekad prolazi pored kafića, a ti si na terasi oblokan ko svinja moraš se bacat pod stol ko Neuer na nisku loptu da ne primijeti da si opet