Artistic soul

Otpočetka škole svi oko nas nam govore kako je ona izuzetno važna što je istina jer bez škole nema daljnje karijere, nema budućnosti, nema obitelji i nema sreće! Ipak, za mene je škola samo nekakva baza, nekakav temelj bez kojeg ne ide, ali prave lekcije dolaze izvan nje. One vas uče kako voljeti, kako biti čovjek, kako opraštati i kako se pokajati! Nažalost, naši životi su često takvi da mi nismo svjesni zla koje je oko nas dok se nama samima ne dogodi. Životna škola nas uči kako profitirati iz naših nedaća i iz njih izaći kao bolji i plemeniti čovjek. Trenutno ne postoji knjiga koja nas uči nekakvim konkretnim, praktičnim životnim stvarima, već se nešto mora i doživjeti kako bi smo se znali postaviti. Vidim kako mnogo zdrave djece uopće ne cijeni svoje zdravlje jer nisu prošli toliko puno toga kao ja i iz te perspektive im je teško misliti poput mene. Mala dječica koja imaju neku veoma tešku bolest u pravilu skoro uvijek mudrije razmišljaju čak i od    odraslih ljudi koji su prož

Balkan-bure baruta i poprište mnogih oružanih sukoba u 20. stoljeću. Možda zato što se ovdje proteže imaginarna linija koja razdvaja istok od zapada. Možda zato što se ovdje sudaraju tri od četiri dominantne religije u Europi, a možda zbog nečeg trećeg, mnogo kompliciranijeg nego što se na prvi pogled čini! Neću u ovom blogu spominjati razne političare, predsjednike, generale ili vojskovođe jer oni toga nisu vrijedi. U ovom blogu spominjat ću samo žrtvu svih onih nevinih, neokaljanih i čistih ljudskih duša nebitno sa koje strane se nalazili i od čije su ruke ubijeni. Narodska, zdravoseljačka percepcija rata ovdje na Balkanu je komplicirana da kompliciranija ne može biti! Nevjerojatno je koliko se mi dobro sjećamo svojih žrtava, a u isto vrijeme ne poštujemo tuđe bezobzira na kojoj se strani nalazimo. Ovdje mislim na sve žrtve, i na one prije drugog svjetskog rata i na one za njegova vremena, a i na one devedesetih. Dežurni balkanski mrzitelji zvali su me svakakvim imenima kada bih

Čak i ljudi koji me ne poznaju toliko dobro znaju kako sam veliki fanatik Liverpoola jer skoro uvijek nosim neko obilježje tog kluba na sebi ili sa sobom. Puno prijatelja me pitalo kako to da ne navijam za neki razvikani tim (npr. Barcelonu ili Real). Liverpool sam počeo obožavati još u nižim razredima osnovne škole i ta ljubav je s godinama samo rasla bezobzira što su u klubu dosta dugo bili brojni nesposobnjakovići i znali smo završavati sezonu od 6. do 8. mjesta na tablici. Iako su rezultati bili loši ta sinergija navijača i momčadi koja traje još od dana Billa Shanklya me je odmah očarala!  Liverpool nije bio toliko razvikan, ali, unatoč tome, metaforički rečeno, postojala je ona iskra u oku koja ga je činila posebnim. Razvikane timove dosta prate tzv. površni navijači koji gledaju samo neke važnije utakmice, a kod L'poola toga skoro pa nema. (Neću reći da uopće nema jer bi me svi onda napali kako izmišljam). Ta činjenica me posebno oduševila jer ni dandanas ne volim