Nikad više rat

Balkan-bure baruta i poprište mnogih oružanih sukoba u 20. stoljeću. Možda zato što se ovdje proteže imaginarna linija koja razdvaja istok od zapada. Možda zato što se ovdje sudaraju tri od četiri dominantne religije u Europi, a možda zbog nečeg trećeg, mnogo kompliciranijeg nego što se na prvi pogled čini! Neću u ovom blogu spominjati razne političare, predsjednike, generale ili vojskovođe jer oni toga nisu vrijedi. U ovom blogu spominjat ću samo žrtvu svih onih nevinih, neokaljanih i čistih ljudskih duša nebitno sa koje strane se nalazili i od čije su ruke ubijeni. Narodska, zdravoseljačka percepcija rata ovdje na Balkanu je komplicirana da kompliciranija ne može biti! Nevjerojatno je koliko se mi dobro sjećamo svojih žrtava, a u isto vrijeme ne poštujemo tuđe bezobzira na kojoj se strani nalazimo. Ovdje mislim na sve žrtve, i na one prije drugog svjetskog rata i na one za njegova vremena, a i na one devedesetih. Dežurni balkanski mrzitelji zvali su me svakakvim imenima kada bih s njima ušao u verbalni sukob. Bio sam i komunjara, ustaša, četnik, pa čak sam jednom nazvan i UDBAŠEM. Ukoliko nisi na njihovoj strani Balkanci te odmah svrstaju na protivničku stranu nebitno koja ona bila. Gospodo draga, možda se jednom možete pogledati u ogledalo i konstatirati kako niste pripadnici neke više svjetske rase koja smije ubijati drugačije od sebe.  Nevjerojatno je koliko su ljudi na Balkanu opterećeni prošlošću, a koliko ih malo zanima njihova vlastita budućnost. Imam osjećaj da rat na Balkanu nikada nije niti završen, samo što ga zadnje 23 godine ne vodimo puškama, već ga vodimo samo verbalno. Jadni mi kad nam se verbalni rat u javnosti čini kao dobitak i molimo se da nam ne bude gore. Daleko je to od bilo kakvog dobitka, ali s obzirom što smo sve prošli čini nam se kao da je tako. Kada određena skupina imbecila slavi nečiji pokolj pitam se razmišlja li kako je u toj grupi civila bilo beba, predškolske djece, tinejdžera koji su tek trebali proživjeti svoj život, ali sve je palo u vodu zbog krvnika i psihopata. Nakon ovog teksta će se malo što promijeniti, ali nije me briga jer ja sam rekao ono što mi je na duši. Ljudi dragi, imam 18 godina i umjesto da svaki dan slušam kako moja zemlja napreduje i kako ovdje mogu graditi budućnost zajedno sa svim drugim etničkim grupama ja svaki dan slušam kako mladi odlaze jer im je muka više slušati o mržnji i ratu. Za kraj bih napisao još samo ovo:

Nikad više Vukovar!

Nikad više Jasenovac!

Nikad više Srebrenica!

Nikad više rat!