Indijanska priča o dva vuka!

Prije  dosta dugo vremena pročitao sam indijansku priču o dva vuka (u nekim verzijama priče afričkih plemena se spominju i dva psa). Jedan vuk je bijeli i predstavlja sve dobro u čovjeku-humanost, zrelost, bistrost, čast itd., a drugi vuk je crne boje i predstavlja sve najgore u čovjeku-pohlepu, mržnju, strah, grijeh, krvoločnost, bijes itd. Ovi vukovi vode beskrajnu borbu u našim umovima i dušama. Obožavam ovu priču i često je se sjetim jer se ona odnosi na svakoga i svatko se može poistovjetiti s njom jer ne postoji osoba koja je 100% dobra ili 100% loša, već svatko ima dobru i zlu stranu. Samo je pitanje kojeg vuka će čovjek više hraniti, crnog ili bijelog. Onaj vuk kojeg više nahranimo na kraju će pobijediti.  Naravno, svatko treba hraniti prvenstveno bijelog vuka jer on predstavlja sve dobro po čovjeka, no bilo bi nerealno očekivati da ubijemo crnog vuka u potpunosti jer i jedan i drugi imaju svoju ulogu u nama. Naravno, to ne znači da trebamo biti zli u životu, ali ako nas nekad muči bijes s vremena na vrijeme ga je dobro iskazati, no ipak u umjerenim količinama. Svaki čovjek treba poraditi na tome da bijeli vuk pojede oko 90-95% hrane, a crnog vuka treba ostaviti na životu tek toliko da ponekad u nama probudi prkos i ljutnju kada je ona neophodna jer ako nas netko jebe u zdrav mozak normalno da tada, ovako ili onako, moramo pustiti crnog vuka s lanca.

Često osjetim tu borbu vukova u mojoj duši jer me bijes i pesimizam često ujedaju i čini mi se kako za mene nema nade u životu, no nije to tako strašno jer crni vuk preuzme kontrolu tek s vremena na vrijeme, a u većini slučajeva se trudim biti optimist koji inspirira druge ljude. Ipak, ne volim biti optimist bez pokrića i kada je nešto loše želim to iskritizirati. Svakome u životu želim da što više hrani bijelog vuka, a da crnog vuka puštamo van samo onda kada je neophodno i svijet će biti puno bolje mjesto.