Odnos sa pomagačima

Ovo je tema o kojoj već jako dugo želim pisati jer čini velik dio mog života, ali i života ostalih osoba s invaliditetom. Riječ je o odnosu sa našim pomagačima odnosno fizioterapeutima/asistentima u nastavi/asistentima u svakodnevnom životu/psihoterapeutima/defektolozima i sl

.

Kroz život imao sam puno pomagača i svaki od njih mi je nekako urezan u sjećanje. Susretao sam razne profile ljudi i naučio mnogo toga o životu družeći se s njima. Iako sa nekima više ne radim i dandanas se družimo privatno i ti su ljudi postali  moji prijatelji sa kojima imam srdačan kontakt.

Odnos na relaciji pomagač-osoba s invaliditetom u većini slučajeva, barem za mene, nije klasičan odnos poslodavac-šef, već je to u većini slučajeva prijateljski odnos iz kojeg obje strane mogu dosta toga naučiti. Mnogi moji bivši pomagači rekli su mi kako su narasli kao osobe družeći se sa mnom i to je bilo veliko iskustvo za njih.

Ljudi koji nam pomažu radeći s nama su u većini slučajeva 200 posto ispravni ljudi i oni su krajnje humane osobe koje nam iskreno žele pomoći. Pomaganje osobama s invaliditetom nije samo posao, to je nešto puno više! Mislim da dosta naših pomagača nije niti svjesno koliko su oni važni za nas i koliko nam oni znače, ne samo zbog naših teškoća, već i zbog tople ljudske riječi koja nam katkad nedostaje i zbog međuljudskih odnosa i komunikacije koja nam je potrebna.

Da nije bilo nekih mojih pomagača definitivno ne bih bio ista osoba kao što sam danas jer su me oni motivirali kad sam bio u psihičkim i fizičkim krizama i bili su mi podrška kada mi je bilo jako teško.

Na žalost, ljudi koji pomažu djeci s teškoćama u razvoju i osobama s invaliditetom nedovoljno su cijenjeni u našoj državi i premalo su plaćeni s obzirom na to koliko plemenitih dijela rade. Žao mi je vidjeti kada naši pomagači nisu dovoljno cijenjeni i teško nalaze posao u svojoj struci bez obzira koja je točno njihova struka. Naša država uopće nije svjesna koliko su nam pomagači potrebni i koliko oni sebe emotivno daju u taj posao bez obzira na koji način rade s nama.

Emotivna nota u takvim poslovima je jako važna jer ona se gotovo uvijek pojavljuje, osim ako ima baš nekog jako velikog neslaganja u radu. Dosta sam emotivno vezan za neke svoje prijatelje koji su mi pomagali u životu i radili sa mnom. Gotovo uvijek sam znao razbijati tmurnu atmosferu u radu sa svojim pomagačima i sve okretati na neku zafrkanciju i to je zapravo ono što i meni i mojim suradnicima ostane  u najljepšem sjećanju.

Ukoliko netko treba od mojih čitatelja treba početi raditi kao      fizioterapeut/asistent/defektolog/psiholog ili možda u privatnom životu volontira   sa osobama sa invaliditetom preporučam im da se prema njima postave kao prema svojim prijateljima i pokažu da su tu uz njih bez obzira na njihove probleme jer čovjek ne bi vjerovao koliko uloga prijatelja može pomoći u životu i iako su ti ljudi i naši pomagači oni bi prije svega trebali biti naši prijatelji.