Moja tamna strana

Već dugo se lomim u sebi napisati ovaj blog ili ne, al' rekoh si zašto ne…neka ljudi budu upoznati i sa drugom stranom medalje koja nije toliko izražena!

Svatko od nas ima svoju mračnu stranu, svoje otrove i demone koje nosi u sebi, nešto što možda nije priznao ni sebi ni drugima! Vrijeme je da se malo raspišem o tome i da pokažem svoju tamnu stranu u javnosti!

Razlog br. 1 zbog kojeg me crne misli ponekad napadnu je moja mini karijera, tj. moj poziv umjetnika kakvog jesam. Često sam nezadovoljan svojim radovima, pjesmama ili člancima…ne kroz prizmu novca jer od umjetnosti ne tražim ni lipe!  Ako što zaradim, super, a ako ne, opet super. Više sam nezadovoljan s one ljudske strane jer uvijek mislim da sam mogao bolje. Koliko je to dobro, toliko i nije jer vi se morate tjerati do neke određene mjere kada su vaši ciljevi u pitanju, ali problem kod mene je što ponekad nemam mjeru, pa do iznemoglosti forsiram svoje repanje ili nešto drugo, samo da bih bio bolji! To već dolazi do granice opsesije jer nikad nisam zadovoljan sa onim što sam dao!

Svi ste mogli zaključiti koliko mi teško pada odsustvo sa hip-hop scene i to je još jedan pod razlog moje povremene depresije jer gorim od želje pokazati što mogu, a na žalost uvijek me nešto spriječi!

Još jedan od razloga zbog kojeg moja duša često plače do iznemoglosti je moja nemoć da napravim ono što bih htio. Sanjam da živim životom u kojem nisam opterećen babilonskim vrijednostima 21. stoljeća i da pobjegnem negdje daleko! Moj poznanik, kolega bloger i reper, Vedran Bađun je uspio napraviti nešto slično što sam i ja htio i što još uvijek hoću. On ogromnu količinu vremena provede u Amazoni ili luta po provincijama Južne Amerike pomažući drugima. Izoliran je od svijeta i puuuuuno je sretniji i spontaniji nego suvremeni čovjek 21. stoljeća! Naravno, ja tako ne mogu živjeti jer sam u kolicima i ne mogu pobjeći negdje gdje ću biti sam jer sam ne mogu opstati. Osuđen sam na život u ovoj glupoj civilizaciji 21. stoljeća koja mi se gadi i gdje je čovjek čovjeku vuk! Ovaj vanjski svijet mi se većinom gadi što sam i opisao u svojoj pjesmi Uzburkana krv gdje sam rekao:

„Politika, zloba i glupi žuti tisak

Vanjski svijet mi stvara preveliki pritisak

On je za mene previše dvoličan

U današnje doba postao je užasan“

Ponekad bih najradije cijeli dan ostao u svom alternativnom svijetu! Svijetu dobre glazbe, svijetu knjiga, svijetu sitcoma, svijetu istraživanja i sl.

Treći razlog zbog kojeg se osjećam anksiozno i tjeskobno jest moja životna borba. Ponekad, kad legnem navečer u krevet počinju mi se vraćati sva ona sranja i pizdarije koje sam proživio. Namjerno koristim vulgarizme jer želim dočarati svoju ogorčenost prema životu kakvog imam! Jedno je kad vi doživite traumu sa 25-35-45 godina, a drugo je kad ste istraumatizirani kao dijete i dosta toga uzimate k srcu u tom dobu, te vam se puno toga ureže u pamćenje. Mi koji smo imali teško djetinjstvo moglo bi se reći da ne znamo za bolje i to je ono što me izjeda. Koliko god mislim da je mala Greta Thunberg u pravu kada se gleda šira slika, toliko i mislim da je pretjerala sa onom rečenicom: „Ukrali ste mi djetinjstvo!“ Što bi onda trebali reći ljudi koji su u djetinjstvu proživjeli još veću traumu od „malo“ klimatskih promjena?! Ipak ju ne mogu kriviti jer je dijete sa dijagnozom i ne želim reći niti misliti ništa loše o njoj.

Još jedna stvar koja me ponekad smeta je što ne mogu sakriti svoj fizički nedostatak i što on jako upada u oči. Kada na ulici vidite nekog prosječnog čovjeka prvo pomislite: „Vidi kako mu je dobra frizura“ ili „Vidi kako je elegantan.“ Što prvo pomislite kad vidite mene? Pomislite: „Pa hej, to je onaj dečko u kolicima!“ Ne krivim vas…to je ljudski…prirodno…da ga jebeš!

LGBT aktivistica Mima Simić prilikom gostovanja u emisiji Nedjeljom u 2 izjavila je: „Smatram se puno boljom i puno većom filmskom kritičarkom, glazbenicom, umjetnicom i novinarkom nego lezbom!“ Taj citat mi se sviđa jer se može primijeniti i u mom slučaju jer smatram se puno boljim reperom, novinarom, blogerom, volonterom, amaterskim glumcem nego  invalidom!

Kolikogod se dosta dobro nosim sa invaliditetom i kolikogod da sam ponosan na svoju životnu priču, katkad mi se čini da ne pripadam među ostatak ljudi i da me sudbina manje voli nego većinu ljudi jer mi je natovarila invaliditet na vrat.

Svatko od nas mora naći neko oružje protiv sotone u sebi. Ja sam našao alternativnu glazbu i ostale vrste umjetnosti, te boks kojeg neizmjerno volim i pomaže mi utopiti taj jebeni bijes!

Za kraj ovog bloga želio bih se samo od srca ispričati svim ljudima koje sam možda nekad povrijedio jer sam bio u svojoj crnoj fazi i u svom tamnom modu! Zaista mi je žao! Primite moje iskrene isprike i znajte da iako sam možda nekad malo grub i dalje se svim silama trudim da u meni prevlada anđeo i pozitivac!