Ponižavanje osoba s invaliditetom

Prije otprilike 5-6 mjeseci pisao sam o sažaljenju nad osobama s invaliditetom, no takvo sažaljenje se još može razumjeti iz jednostavnog razloga što su neki ljudi pogođeni našom sudbinom i jednostavno ne znaju kako izaći na kraj sa osjećajem tuge zbog našeg stanja! Ono što je najgrozniji i definitivno najsvirepiji grijeh kada je u pitanju odnos prema osobama s invaliditetom jest njihovo ponižavanje i omalovažavanje. Odnos prema osobama s invaliditetom stvar je elementarne građanske kulture, no ovdje na Balkanu takve kulture nema ni kod bilo koje garniture vlasti u raznim institucijama, a na žalost takve kulture manjka i u svakodnevnom životu. E, pa evo kako i zašto…

90% posto (a možda čak i osjetno više) djece s teškoćama u razvoju odmalena je naučeno kako oni ne mogu „ovo i ono“ ili „to i to“ i kako je njihova uloga u svakodnevnom životu svedena samo na to da budu taoci svog „invalidskog kalupa“. Unutar takvog sistema vrijednosti koji već desetljećima podsvjesno truje najmanje 90% ljudi od Vardara pa do Triglava normalno je da su invalidi odmalena uplašeni i iskompleksirani jer su tretirani kao niželigaški ljudi.

Svi mi koji smo osobe s invaliditetom barem smo jednom u životu čuli ljudske komentare: „Nemoj se bavit tim i tim jer to nije za tebe, ti si invalid!“ „Kako ćeš ti ostvarit XY dostignuće? Pa to je preteško za takve kao što si ti!“

Uredu je da nam to kažu kada je u pitanju nešto što mi dokazano ne možemo npr. igrati nogomet, ali nije uredu da nam pune glavu glupostima misleći kako mi nešto ne možemo, a ustvari to uopće nije dokazivo kao npr. izvršavanje svakodnevnih potreba, završavanje škole, zaposlenje, svadba, roditeljstvo, putovanja itd.

Nedavno su roditelji njegovatelji tražili veća prava za svoju djecu i sebe, a dosta velik postotak arogantnih zdravih ljudi udario im je kontru i prokomentirao nešto u stilu: Šta će vama veća prava?! Kako ste mogli roditi ili napraviti takvu djecu? Vi apsolutno ništa ne radite!

Dosta velik postotak zdravih ljudi uopće nije upućen u naše živote i stoga na internetu ostavlja komentare tipa: HZZO vam previše toga plaća! Šta će vama XY udruge? Šta će vama nova kolica svakih par godina? Šta će lijenim roditeljima njegovateljima veće plaće? Šta će paraolimpijcima bolji uvjeti za treniranje? Takvim ljudima (ili bolje rečeno ljudima u pokušaju) bih uputio samo jedno pitanje: A šta će vama mozak kad ga nikad ne koristite?

Neki dan sam bio na utakmici pretkola Europske lige između Osijeka i CSKA Sofije. Onaj tko redovno ide u Gradski Vrt zna gdje su inače smještene osobe s invaliditetom (riječ je o tribini zapad-dolje, a većina nas u praksi ostane na jugozapadu jer između jugozapada i sjeverozapada postoji dosta prepreka). Kada se igra odvija pred sjevernim golom moramo se naginjat da vidimo tijek utakmice i to je najnormalnija stvar. No postoji jedan novopečeni problem: Genijalci iz organizacije su se sjetili ispred nas postaviti nekakvo  natkrivenje za koje uopće nisam siguran ni čemu služi, tako da ni uz najnapornije naginjanje neki od nas nisu mogli vidjeti što se zbiva pred sjevernim golom. Na jednom dijelu tribine ostao je prostor sa kojeg se drugi gol mogao vidjet malo bolje i svi smo se natisnuli na taj dio, a velik dio ljudi koji su sjedili iza nas nisu skoro ništa vidjeli jer je bilo premalo prostora.

To je ta neprilagođenost o kojoj vam pričam i bezobrazluk ljudi koji je prisutan malo-malo!

Ovaj blog ću ipak završiti jednim pozitivnim primjerom iz svakodnevnog života koji me je jako ganuo.

Prije kojih mjesec-dva sam na internetu pročitao priču jednog mladića iz BiH koji je od rođenja u kolicima. Kada je krenuo u srednju počeo je maštati o tome kako će jednog dana biti otac. Kolege iz razreda su mu jednom prilikom rekle: Ti si invalid i nećeš imati dijete.

Danas, desetak godina poslije, taj čovjek ima prekrasno i zdravo dijete.

Možda vam ljudi neće uvijek izlaziti u susret i prilagođavati vam pristup svim mjestima, možda neće razumjeti vaše ambicije i snove, možda im se vaš život čini apstraktan, ali što god oni mislili o vama na kraju je bitno kako vi vidite sebe, svoj život i svoje ciljeve.  Ostvarite svoje snove i dokažite da zavrjeđujete biti „normalna osoba.“